Tajne planinarenja

Na planinarenje se teško natjerati ali jednom kada se ljubav rodi, teško da će prestati. Planine ili voliš jako ili ne voliš nikako. Planine se uvuku pod kožu. Tko počne planinariti, svaki petak razmišlja o tome gdje bi mogao za vikend, gdje bi se moglo pobjeći i odmoriti od silne gužve za vrijeme tjedna. Planinari se obično u grupi, grupa se prilagodi najsporijem pojedincu i nitko se zbog toga ne ljuti pa bi se zbog toga moglo reći da je planinarenje ekipni sport. Jedini cilj je dobro se zabaviti, pravila ni sudaca nema pa tako nema ni pobjednika. Većina planinarskih klubova sa veseljem prima nove članove a novim članovima se bez ikakve zadrške odmah prenose stečena znanja i prati ih se u planinarskom razvoju.

Planinarenje nije besciljno lutanje prirodom kako ga neki nazivaju. To je jednostavno Climbingnačin i stil života a sam život se čini ljepšim i smislenijim kada ste planinar. U planini, tijelo se možda iscrpi i potroši ali se um oporavlja. Ponekad nam najbolje ideje dolaze u prirodi, nerijetko realiziramo ideje koje smo smislili u šumi a do tih ideja ne bismo mogli doći da smo ostali u gradskoj gužvi. Kada ste planinar, upoznajete ljepote zemlje, uživate u dobrom zraku i družite se s ljudima koji su dobri. Može vam se činiti glupim ovo što smo napisali ali planina iz ljudi izvlači ono najbolje. Rijetko tko je u šumi neraspoložen, mrzovoljan ili ljut. Neka jedinstvena definicija planinarstva ne postoji, svatko od nas ima neki drugačiji razlog zašto planinari. Svatko na svoj način interpretira i doživljava ljepotu prirode. Planine pružaju užitak onome tko im se otvori, onome tko ih uspije doživjeti i pohraniti u sjećanje. Zanimljivo je da planinari nisu određena subkultura, tu se nađe ljudi iz svih djelatnosti, ljudi svih rasa i nacionalnosti. Na planinama gradska etiketa osobe nije bitna, to na planinama postaje nebitno, na planini si samo planinar!